Wednesday, August 26, 2009

Turska - Sirija - Jordan


Slike koje prate blog: http://picasaweb.google.com/upravljac/TurskaSirija

8. avgust: Poleteli smo iz Bg u 14:40, u Istanbul smo sleteli u 17:30 po turskom vremenu. Hostel Erasmus, najjeftiniji u Istanbulu (5 eura noc) nije bilo ni malo lako naci. Iz prva nismo imali potpunu adresu, kasnije smo je saznali, ali nas je dovela do napustene kuce, u mracnom delu grada (oko 1.5

km od Taksima prema Galata mostu). C

ovek koji radi u prodavnici nas je doveo do te adrese, i da on nije pozvonio ja bih se najverovatnije okrenuo sa ubedjenjem da je to u stvari fantomski hostel. Vlasnik nam je otvorio i uveo unutra. Verovatno najveca rupa u kojoj sam ikad spavao. A kasnije, se ispostavilo kao jedno od najprijatnijih mesta na kojima sam ikad bio. Tu smo upoznali gomilu ljudi iz celog sveta, Indija, Brazil, Nemacka, Italija, Spanija. Svi su tako prijatni, sve je opusteno. Kamber, menadzer hostela najvise doprinosi tome, cak je u zajednickoj prostoriji izlepio natpise po zidu tipa: „Internet je za dzabe. Koristite kuhinju slobodno..“. Jedan od najinteresantnijih likova tu je mala Sara, Kanadjanka, italijanskog porekla, koja putuje po svetu. Ima 19 godina i putuje od svoje 16e. Bila je u

Africi nekih godinu dana, radila je za neku humanitarnu organizaciju, po Evropi, bila je i u Srbiji mesec dana, na Kosovu, po nasim enklavama. Sad je na bliskom istoku, kaze

da ide do Indije, ili gde je vec put nanese. Neverovatno prijatna osoba, skroz prostodusna, a u osnovi i izgledu jedno malo dete. Dete, dete!

9. avgust: O lepotama Istanbula ne vredi trositi reci, slike mo

gu bar donekle docarati. Obisli smo Aja Sofiju, Plavu dzamiju, Topkapi patalu, Cistern baziliku pod zemljom, Univerzitet, Kapkali carsiju (market sa 6000 shopova – raj za zene)...



Unutrasnjost Aja Sofije









Aja Sofija









Cistern bazilika

10. avgust: Taksim, Dolmabahce...

11. Avgust: Istanbul-Gazientep let je bio odlican, nisam u zivotu bolje leteo. Avion za 27 eura -fenomenalan. Odatle smo uzeli taxi do Killis-a, to je blizu sirijske granice, sa nekim Turkom Alijem koji je isto isao do Alepa. U Killisu smo presli u drugi taksi. Na granici smo se zadrzali nekih 2 sata. Izasli smo iz kola. Prvo smo popunjavali neke papire, onda lekarski pregled gde su nam merili temperaturu iz uveta (zbog svinjskog gripa). Tu smo upoznali dva britanca, Dzordza i Sonija (Pakistanskog porekla). Oni su tu proveli noc jer su morali da im provere za vizu. Britanci placaju Sirijsku vizu 50 funti, a za nas je dzabe (Tile se dobro drazo sa Sirijcima, cak je slao i tenkove kao pomoc u sestodnevnom ratu protiv Izraela 1973. Godine – i time se zauvek)!!! Obojica su iz Kembridza, ali studiraju na Oxfordu, to im je kao obicaj, jer je Kembridz mali i svi hoce da pobegnu odatle.Taxi od granice je nas 5oro (Britanci su bili gotovi kad i mi) dovezao do Alepa,do Hostela Al Gawar, blizu ovdasnje Sahat kule.Krenuli smo u obilazak. Aleppo ima 4.5 miliona stanovnika. Sa vrha Citadele, kad se pogleda sve je zuto (kao sto je u Atini belo sa Akropolja). Prvo smo posetili Armenijsku cetvrt. Tu postoji nekih 5 crkvica, Grcka pravoslavna, Armenijska (tu nam je jedan decko pricao o Jermenima koji su dosli posle velikog genocida u Aleppo, 1915, kada su Turci ubili 1500 000 Jermena. Sada ih tu ima oko 50 hiljada, odlicni
su zanatlije), Aramejska,Maronitna. Sve to na jednom mestu, u krugu od 200 metara. I svi zive u toleranciji i miru. Svi ljudi na ulici su toliko ljubazni, strpljivi, hoce da pomognu, iako je to tesko jer velika vecina zna samo Arapski. Saobracaj, e to je posebna prica. To nisam u zivotu video. Nema pesackihprelaza, tj ima, al ko da nema, guzva kao na autokomandi u 3 popodne,
prelaz preko ulice se svodi na onaj prelaz preko giljotine sto se zatvara u Prince of Persia. Mislim da su prosle godine doneli zakon da je obavezno stati na crveno svetlo. I svi sviraju! U Siriji, glavni deo automobila je sirena. Bez svega ostalog se moze. I pored svega toga nema udarenih kola. Svi voze ludo, ali bezbedno.Na primer, normalno je da sviras kada se mimoilazis sa nekim, ili kada prolazis pored nekog, da ga upozoris.Na glavnim putevima svi stalno blicaju. Ako sam dobro shvatio, imaju jednu veoma dobru foru: Kada obilazis kola sa leve strane pocnes da blicas, a onda on da desnizmigavac, kao informaciju tebi da zna da ces da ga obidjes i da to slobodno uradis.To vece smo upoznali jednog veoma zanimljivog lika na izlasku iz velike dzamije u Alepu (Wadbaah sto znaci voda). Zna dobro engleski, pa smo poceli da se raspitujemo za ovdasnje obicaje, stanje, kako ljudi zive i tako to. Pozvao nas je kod sebe u prodavnicu na caj i pistace. Ima prelepu antikvarnicu. Gomilu predmeta iz rimskog, fenicanskog, muslimanskog,vizantijskog perioda. Ima i nove stvari. Caj se pretvorio u veceru, castio nas je tradicionalnom sirijskom hranom, jagnjetina sa pistacima, pasulj, ulje i zacini. I tako smo umesto caja od pola sata ostali kod njega do nekih 1 ujutru... Non stop sam mislio da ipak hoce nesto da nam proda, nije mi bilo jasno zasto nas casti, al na kraju smo ipak videli da je jednostavno uzivao. Cak nam je dao da svako izabere iz cele prodavnice, od svih onih divnih drangulija poklon za majku. I onda, posle toga i za sebe. Zamisli kakav zadatak. Od takve gomile prelepih stvari izabvrati nesto sta mozes da dobijes.Pokusali smo da odbijemo, kao i sve ostalo do sada, ali je non stop insistirao. Vratili smo se u hostel mrtvi umorni i odspavali prelepih 8 sati. Pre
toga, kroz glavu nam je prosla misao da smo to jutro ustali u pola 5, iz Erasmus hostela u istanbulu, a da smo vece proveli u Alepu, u totalno drukcijoj atmosferi... Totalno ispunjen dan.


12. avgusta ujutru smo krenuli u Zamak u Alepu, Citadelu. Najvelicanstvenija gradjevina koju sam posetio. Gradnju su poceli vavilonci pre 4000 godina. Krstasi su pokusali da ga osvoje u 11 veku. Slike ce reci vise. Popodne smo krenuli put Latakie. Kad smo dosli na busku stanicu predomisli smo se i krenuli u Ras Al-Basaid, 50ak km severno od Latakie. Culi smo da je tamo savrseno, prelepe plaze itd. Bus je bio krs, i stigosmo tek za nekih 5 sati, u ponoc. Pojma nismo imali za smestaj. Sva sreca da sam imao kraj sebe dve saputnice koje „znaju“ Ruski.
Neki lik koji je valjda kondukter u busu ima zenu ruskinju, poceoda prica sa nama i ponudio nam smestaj. Kakva je to bila komunikacija ne moze se ni zamisliti dok se ne dozivi. Niko nikog ne
razume. Poceo da nam pokazuje slike porodice na telefonu, sina i cerku, onda neki trbusni ples, onda Zinedina Zidana, pa Davida Bekama i viktoriju Bekam. U glavnom mi smo shvatili da nas poziva da spavamo kod njega, sto smo prihvatili. Kasnije, su nas ipak odveli u neku sobu koja se izdaje i tu smo platili nocenje 5 eura po osobi. Ujutru (13. avgust) smo se spustili na plazu i okupali. Temperatura vode je savrsena! Ni previse topla ni previse hladna. Plaza je peskovita, sa kamenjem i mestimicno komadima smeca. Krenuli smo dalje plazom, ka centru gradica,i tu, dok smo prolazili, neki ljudi, iz kucice na plazi nas pozovu da svratimo. Nisu znali ich engleskog. Samo arapski. Ali su neverovatno fini i ljubvazni. To se tako oseca. Toliko prijatno smo se osecali, sedeli smo u hladu sa njima, ponudili su nas kafom i vodom. I pricali nekim univerzalnim jezikom. Gde idemo, odakle smo, kako se ko zove. Gomila dece, mile dece. Cela porodica. Posle je dosla jedna devojka sto je znala nesto malo engleskog. Zakljucili smo da nismo uopste u Ras Al-Basidu nego nekih 5km severno. Kupili su nam sladoled, hleb, krastavce i paradajz. Za novac nisu hteli ni da cuju. Neki covek nas je odvezao do Ras Al-Basaida. Tamo na plazi smo upoznali jos jednu porodicu. 4 zene, i 6,7 dece. Jedan od zena predaje engleski. Kako smo se obradovali. Konacno neko sa kim mozemo normalno da pricamo. Divni ljudi! Prelepo smo se osecali dok smo pricali sa njima. Oko 7 smo krenuli za Latakiju.

13. Avgusta uvece smo se smestli u Latakiji, u hostelu Sufwan, tako nesto. Menadzer Muhamed je jako prijatan, i hoce da objasni i odgovori na sva pitanja. Generalno, svi menadzeri hostela za backpackere su prijatni i gostoljubivi i zovu se Muhamed.


14. avgusta smo krenuli na plazu sa prelepim sedimentnim belim stenama, 20ak km severno od Latakie, Burj Al-Slam. Tu se nalazi riblji restoran Horik sa najlepsim pogledom na more.
Spustili smo se na plazu medju stemana, koja je nazalost bila puna smeca i smrdela je.
Ipak smo se okupali, kad se udje u more prelepo je. Oko stena je fenomenalno za ronjenje.
Temperatura vode je taman kako treba, ulazi se direktno sa sunca bez problema. Popodne smo seli na pice u Horik. Tu smo se sprijateljili sa konobarom, Orhan, poreklom iz Turske. On je rekao da ce nam srediti taksi do Latakie, da mozemo da ostanemo duze na plazi. Otisli smo kasnije da drugu stranu, desno od restorana i tamo je bilo dosta lepse i cistije. Za lokalce ovde, generalno, nas troje smo velika atrakcija. Cim smo se smestili okruzila nas je grupa ok 7,8 decaka (15ak god), koji su nam pricali na Arapskom, naredjali se na okolne stene i posmatrali. Devojkama je bilo neprijatno (jer se zene kupaju u odelu i maramama). Kasnije je dosla jedna devojka koja je znala engl i rekla da su dotrcali do nje i vikali: "Tamo su stranci, tamo su stranci". Orhan nas je pozvao da sutradan dodjemo kod njega i njegove zene u
goste, na prenociste i veceru. Obecali smo da cemo doci sutra popodne. 15. ujutru smo bili u Saladinovom zamku, 30ak km od Latakie. Njegovu izgradnju su poceli Vizantijci, Krstasi su ga osvojili i utvrdili. Prokopali su rov okolo i isklesali ostre stene. Nazalost, to im nije
bilo dovoljno, Saladin ga je osvojio za 2 dana. Polozaj zamka je po meni veoma los zato sto se naspram glavne kapije nalazi ogroman plato u visini zamka, sa kojeg je Saladin gadjao zamak trebusetima (12 vek), dok ga je sa druge strane opkolio Saladinov sin. Popodne smo krenuli nazad u Burj Al-Slam, nasli se sa Orhanom. On i Fatima (zena) su nas vodili na jednu prelepu plazu. Prvo su nas doveli do jedne rupe, 50ak metara od mora, u koje je ulazila morska voda. Prelepo. Kasnije smo otisli do njih. To mesto u kom zive se ne moze opisati. To je spoj svega i svacega. Prasine, djubreta, jasmina i smokvi. Kuca im
je jako cista i prijatna, bas kao i njih dvoje. Fatima je ponovo trudna (prvo dete im je zivelo samo 6 dana :(((((( ). On ima 28 godina, ona 20. Radio je 3 godine na brodu, sa kojim je otputovao veci
deo Evrope, i 2.5 godina je bio u vojsci, sada je vojni rok u Siriji smanjen na 1.5 god. Kada smo odlazili hteli smo da im damo novac, poklon za bebu, medjutim nisu hteli ni da cuju: You give me money, I
no speak to you anymore. I da, kad smo do toga, svi smo usavrsili Tarzanski engleski. Izludecu od toga. Unazadio sam konverzacijski engleski za 5 godina... Al dobro, prezivecu. Kako da covek ne prica sa
njima kad su tako prijatni. Na ulici, svako dete nam se javlja: "Hi, how are you :))))))))))) ".


16 avgusta smo se okupali jos jednom u sa Orhanom i Fatimom i oko podne krenuli put Latakie i Palmire. Uvece smo stigli u Palmiru, smestili se (trokrevetna soba sa kupatilom, cista, doduse malko u
podrumu oko 8 eura za noc). Krenuli smo uvece na rusevine. Palmira (sirijski Tadmur) je pustinjski grad na putu svile. Ima civilizaciju staru oko 2000 godina. Njena kraljica, cuvena Zenobia, je jedno vreme drzala veci deo bliskog istoka, dok nije bila porazena od Rima, Marka Aurelia. Dod ulaska u Bel-ov hram smo upoznali jednu porodicu iz Palmire, njih 8, 3 generacije. Deca su spavala sa bakom i dekom na cebetu, nedaleko od ulaska u hram. U siriji generalno, svi ostaju budni do kasno, prodavnice i sve je otvoreno do 12,1. Dosta dece ima napolju u to vreme, sto je za nase podneblje dosta neverovatno.
Odlucili smo da sutra ustanemo jako rano, posto preko dana temperature idu i do 45-50 celzijusa.


17. avgust: Rano je bilo nazalost samo 7, sunce je vec izaslo, vetar se malo stisao. Obisli smo sve znamenitosti, popili caj sa beduinima, vratili se u grad na tradicionalnu Sirijsku hranu, beduinski tanjir,
piletina, pirinac, pistaci, grasak, paradajz... Palmira je generalno dosta skuplja od ostatka Sirije, jer je posecuju turisti (npr cokoladica u onom malom mestu blizu mora je 5 funti sirijskih, ovde je
bila cak 50 - 1 eura = 65 funti). Popodne nas je jedan covek odvezao autobusom iz 1951 godine, nemacke proizvodnje, sa ekserom umesto kljuca, do arapskog zamka na brdu 5 km od grada. U
samom zamku nema sta da se vidi, ali je pogled odatle, na celu pustinju neverovatan. Tamo smo bili oko
3 popodne i priznajem da nisam bio na vecoj temperaturi (osim u sauni u Kanadi).
Uvece smo krenuli za Damask, smestili se u fin hostel u centru starog grada. Savrsena lokacija, i kosta manje od 5 eura po osobi.

18 avgust: obilazimo stari grad. Stvarno je magican, kako kazu za njega.

19. avgust: Izjutra smo krenuli u Malulu, 50ak km severno od Damaska, seoce. Tu se nalaze dva manastira, Sv. Tekla (pravoslavni) i sv. Serhio (katolicki). Mesto je poznato kao poslednje na svetu gde se govori Aramejski, jezik Isusa Hrista. Prosle godine je tu otvoren institut za jezike, gde dolaze ljudi iz celog sveta. Manastiri su na vrhu brda, odakle je pogled prelep. Neverovatno mirno i harmonicno mesto.

Popodne smo obisli Nacionalni muzej u Damasku. Najimpresivnija kolekcija je iz Ugarita, gde se nalaze plocice sa najstarijim pismom na svetu (2000 godina pre nove ere).

20. avgust: Izjutra smo uzeli sa jos dvoje Italijana taksi do Amana (Jordan). Jordan je drukciji od Siriji, pustara i pustara, drvo je vec prava retkost. U Amanu smo nasli drugi taksi (za ovih 17 dana puta bar nekih 50ak taksija smo promenili) do nase zeljene destinacije – Petre! Stigli smo u sumrak u Wadi Musa, mesto nadomak Petre, smestili se u hostel, uz prilicno dobro cenkanje.

21. avgust: Petra! Najfascinantnije mesto na kom sam ikada bio. Nabatijanci su bradili svoj grad u stenama od 3 veka p.n.e. do 3 veka nove ere. Na samom ulazu postoji proilaz duzine 2 km, sirine izmedju 3 i 15 metara i visine 40ak metara izmedju stena, koji vodi u grad. Sa strane prolaza nalaze se kanali kojima su dopremali vodu u grad. Imali su veoma razvijen irigacioni sistem, sa rezervoarima, cisternama, cevima, pumpama. Kraj prolaza vodi do Treasury-ja. Gradjevina u steni visoka 40m i siroka 30m. Kako su gradili i koliko dugo nemam pojma. Slike ce reci vise, neverovatan spoj prirodnih lepota i rada ljudske ruke. Nabatijancima se gubi trag u 6,7 veku nove ere.

22. avgust: u 6:30, prvog dana Ramadana, krenuli smo sa istih dvoje Italijana put Amana i Damaska. Usput nam je taksista pokazao neke od lepota Jordana: Krstaski zamank, Shauba, koji je takodje osvojio Saladin, i koji je takodje okruzen brdima, zatim Dana rezervat, nacionalni park, na 2000 metara nadmorske visine (tu na vrhu nam je pokazao Jordansku „shumu“, sto bi mi u Srbiji nazvali krsh...).. Posle toga smo poceli da se spustamo do Mrtvog mora (400 metara ispod nivoa mora). Tu smo videli Lutin kamen (pretvorila se u kamen zato sto se okrenula, nesto kao Orfej i Euridika), Wadi Mujib Kanjon i na kraju smo napravili pauzu od 3 sata radi na Aman plazi na Mrtvom moru. Iako su nas odrali za ulazak (12 eura) dozivljaj kupanja u vodi sa 33% soli je vredan toga. Odista je nemoguce potonuti. Maksimalno se moze ostati u vodi 10ak minuta, posle cega pocnu da peku ranice po telu. Ako voda udje u oci takodje pece. Znaci, 10 min, tus i bazen... Mmmmhhhhhh...

U povratku smo svratili u Bosru, posetili cuveni amfiteatar, i u sumrak smo bili u Damasku, u istom, genijalnom Al-Amin hostelu.

23. avgust: Krenuli ka Antakiji (ili Antiohiji da se Ana ne naljuti) oko 13h. Oko 16h smo bili u Homsu, a u Alepu skoro u sumrak, te smo odlucili da prespavamo tu i da ujutru krenemo direktno za Adanu odakle letimo za Istanbul. Tu smo spavali na krovu hostela (to im je inace standardna praksa, za 3 eura moguce je koristiti kupatilo, zajednicke prostorije i dusek na krovu).

24. avgust: Adana – Istanbul. Uvece se smestili ponovo u legendarni Erasmus. Skoro svi ljudi od pre 2e nedelje su bili tamo, sto nas je veoma odusevilo!!!

25. avgust: 13:05 poleteli iz Stanbola, 13:45 stigni u Srbiju, po srpskom.