Monday, November 10, 2008

Kanada, zemlja ta...

Dan 0, 30. Nov. 2008. Povratak i sabrani utisci
Napuštam Kanadu. Oko 18h avion je uzleteo put Beča. Nisam bio tužan što odlazim, uželeo sam se kuće, odnosno ljudi, pa sam jedva čekao da stupim na tlo domovine. Kad se svi utisci nakupe i sumiraju rezultat je jedno dragoceno životno iskustvo. Jedini minusi pri ostanku u Kanadi bili bi napuštanje voljenih i hladnoća. Sve ostalo je krajnje pozitivno i dobro, a na dobre stvari čovek se lako navikne i zavoli ih. Da li se može lepo živeti u Kanadi? Može, ukoliko čovek može anulirati pomenute minuse, ili mu to uopšte nisu minusi. Nedostajaće mi kanadski izlasci u grad, bazen, prijatni ljudi u prodavnicama i Aca. Sledeći put idem u leto

Dan -1, 29. Nov. 2008.
Subota. Oko 13h smo krenuli put Toronto Univecity Campus-a. Ko kaže da je sve novo i savremeno ovde?! Evo demantija. Stvarno prelep deo u kome se odvija kompletan studentski život, uređen po evropskim manirima.
Uveče All you can eat u japanskom restoranu. Po dolasku služi se zeleni čaj, koji se dosipa tokom večeri. Iz menija se poručuju jela koja želimo da probamo. Mnogo praktičnije od onog kineskog, gde mora da se šeta.
Dan pred povratak kući. Koferi su već spakovani, mnogo lakše od pakovanja pri polasku na put, samo potrpam sve stvari koje imam.

Slika -1.1: Zgrada namenjena vannastavnim aktivnostima, džudo, sala za vežbanje, saloni za prijam, menza, soba za goste...


Slika -1.2: Čak se i sunce videlo s vremena na vreme


Slika -1.3: Nismo ulazili unutra

Slika -1.4: Spomenik kralju Edvardu VII

Slika -1.5: Park u centru univerzitetskog kompleksa je prepun veverica. Na svakom koraku smo ih sretali. Nikad nisam video toliko veverica na jednom mestu, a kad ih vidim, prosto ne mogu da izdržim da ih ne slikam. Tako su male i medene...

Slika -1.6: Soba za bilijar


Slika -1.7:Pogled iz sobe za bilijar na unutrašnje dvorište


Slika -1.8: Kapela u okviru kampusa. Momak je svirao klavir dok smo mi bili unutra. Akustika je savršena!

Slika -1.9: Gde li je ovaj pucao, ko to zna

Slika -1.10: Još jedan od univerzitetskih objekata

Slika -1.11: ...sa kulom i velikom kapijom. Tu smo videli dva muškarca koja se drže za ruke..

Slika -1.12: Kućica nedaleko od pomenute kule

Slika -1.13: Spomen žrtvama prošlih ratova

Slika -1.14: Levo je pomenuta kula, a desno pomenuti spomenik žrtvama


Slika -1.15: Kad se prođe kroz kapiju sa Slike -1.14

Slika -1.16: Objekar muzičke akademije nastao stavljanjem staklenog krova između dve susedne zgrade. Odlično izgleda!

Slika -1.17: Royal Ontario museum, Daniel Libeskind, 2007, Michael Lee Chin Crystal

Slika -1.18: Spoj starog i novog, ROM

Slika -1.19: ROM2

Slika -1.20: Trpeza u japanskom restoranu. Levo je sirovi losos sa pirinčem (suši), tuna suši smo pojeli, mala posuda sa braon nečim unutra je sojin sos u koji je umočen wosabi sos ili ruzmarin, u šolji je zeleni čaj, ovo zeleno što liči na boraniju zove se edo mama. Jeli smo štapićima, a viljušku su doneli zato što su računali da se nećemo snaći sa njima, ali je na kraju ona ipak ostala neuprljana.

Dan -2, 28. Nov. 2008.
U 22h počinje projekcija IMAX verzije Madagaskar 2 (Bond se nije davao u IMAX tehnologiji). Scotiaband bioskop u Downtown-u radi po principu da se kupi karta od 15$ na ulazu posle čega se mogu gledati filmovi u bilo kojoj od desetak sala. Moguće je ući oko podne i do ponoći odgledati većinu blokbastera. Takozvani filmski dan. Ulazimo u salu 12, gde je Madagaskar, sedamo i BUM! Nešto neverovatno. Oštrina slike kao na monitoru uz veličinu platna od 25x35 metra (otprilike). Ogromno je! Bio sam malo skeptičan kad mi je Nikola preporučio, al sada vidim da je skroz opravdano. Bukvalno se vidi svaka dlačica u bradi lava, pokreti pri vožnji automobilom su toliko realni, kao da stvarno sedimo u njemu i truckamo se. Tome svakako doprinos i višekanalni zvuk. Razlika u samoj tehnologiji je korišćenje 70mm filma (umesto standardnog 35mm) i to u 15 slojeva, čime se postiže oko 10 puta veća rezolucija nego na standardnom filmu. Frejmovi se menjaju horizontalno (umesto standardnog vertikalnog) i to specijalnim vakumskim sistemom koji svaku sličicu dobro priljubljuje u sočivo kroz koje prolazi svetlost, do platna. Intenzitet svetlosti je takođe mnogo veći, što čini sliku veoma prijatnom za gledanje, jasnu. Zbog toga se ksenon mora hladiti vodom, potrošnja projektora je oko 15 KW i težak je oko dve tone. Posle toga smo odgledali više od pola Zack and Miri make porno, na duplo manjem platnu (8x20m, cirka, zanimljiv odnos) i razlika je bila više no očigledna. Boja je bila razmrljana mestimično, nerealna. Ne želim da skrivam oduševljenje.

Dan -3, 27. Nov. 2008.
Bazen je danas bio zatvoren zbog niske temperature. Ušao sam unutra i bilo je isto kao u pančevačkom bazenu. Počeo sam da plivam, ali posle 10ak minuta, devojka iz obezbeđenja je došla i rekla da je voda hladna i da bazen nije u funkciji. Sutra će biti. To je upravo jedna od slika Kanade. Pravila, iako bila totalno nelogična, moraju da se poštuju.
Uveče nismo otišli u bioskop. Postoji Cineplex na 200m. Sutra ćemo ići. Repertoar je blagi užas. Ako već idemo zbog efekata, odlučili smo da gledamo novog Jamesa Bonda. Umesto toga pustili smo Radovana ponovo. Provereno je najbolje!

Dan -4, 26. Nov. 2008.
Ujutru sam sa Žaretom (preko gtalk-a) toterivao prezentaciju našeg rada za Telfor. Ja nisam u Srbiji, pa je na njega palo da je prezentuje javnosti. Nije ranije izlagao na stručnim konferencijama, pa ima tremu, al ja verujem da će lepo proći sve.
Popodne bazen, džakuzi, uveče teretana sa Acom. Ovakvih, sličnih dana je bilo par. Zaključujem da je za obilazak Kanade zimi 2 nedelje sasvim dovoljno. Leti je skroz druga situacija. Priroda je prelepa, to mi je rekao svako odavde. Anatolij mi je pokazivao slike sa jezera koje je na 3.5 sati vožnje od Markham-a na sever. Pejzaži su kao na moru. Prelepo. Nažalost, nismo otišli u Otavu ili Montreal. Dosta dalek put, a tamo su temperature još niže, a količine snega više. Zato ostajem ovde, odmaram i pripremam se za uzbudljivi i naporni vikend.

Dan -5, 25. Nov. 2008.
U 11h sam se našao sa još jednim stricevim prijateljem koji živi u Hamiltonu, na oko 50ak kilometara od Markham-a. U Kanadu je došao pre 20 godina, živeo je u jednom selu kraj Titela. On me je upoznao sa dvojicom njegovih prijatelja, koji takođe rade na građevini, kao on, rodom su Česi, a poreklom iz Hrvatske. Svi govore naš jezik tečno. Obični ljudi, normalni skroz, prijatni, imaju porodice. Ovde vredno rade, ali zato time mogu sebi da priušte kuću za porodicu, džipove, letovanja na Kubi, Bahamima, Dominikani... Svi vole da se vrate kući. Kažu da ne osećaju nostalgiju zato što nemaju vremena. Al zato kad se vrate u Jugu srce im je puno. To je, po meni, ona lepa nostalgija, koju treba da oseća svako ko napusti domovinu. Prilagođeni su na način života ovde, lepo im je, tu su im porodice i kada mogu vrate se na par nedelja ili meseci. I tamo im tada bude lepo. Ona loša nostalgija, koja se veoma češće prima u našem narodu čini da ljudi posle par godina postanu skroz rastrzani na relaciji zavičaj dijaspora, posle čega shvate da ne pripadaju nigde. Kukaju da im nije dobro u "izgnanstvu", kad se vrate zameraju rđavoj situaciji u zavičaju, to ih čini jako nesretnima i pate. Oko 14h smo išli na ručak u jedan italijanski restoran, East side Mario's.
Uveče su nam u gostima bili Anatolij (Rus - Jevrej, živeo u Izraelu) sa ženom i ćerkicom. Fini ljudi. On radi sa Acom, isto je ASIC design engineer, a ona je softveraš. Pokazivali su mi slike sa Havaja, gde su bili pre par godina. Sjajno! Oboje vole da putuju. Ja sam njima pokazivao slike sa mojih letošnjih putašestvija i oduševljeni su Neretvom i Crnom gorom. Hoće da dođu tamo. Čak ih i nije mnogo pokolebalo kad sam im ispričao drugu stranu svega toga. Bilo je veoma zanimljivo kad je Aca spomenuo nešto da bi išao u Tunis. Toli je odmah počeo, "don't go there, why would you go there...". Isto tako i za Egipat. Smejali smo se... Onda nam je pričao kako se pre neki dan raspravljao sa nekim njegovim kolegom, isto iz Izraela, koji ga je ubeđivao da su Hrvati Muslimani! Hohohohoho!!! Pošto im je ćerkica mala morali su već oko 22h da krenu kući.

Dan -6, 24. Nov. 2008.
Pre neki dan sam se čuo sa stricem iz Australije. Oni su adventisti, poznaju ljude u gotovo svakom gradu na planeti. On me je spojio sa strininom rođenom sestrom Brankom (koja je takođe i sestra od teče iz Kalifornije). Svet je tako mali. Pozvala na večeru kod njih u Brampton, 40ak km od Markham-a. Oko 16h je došla po mene. Kad smo stigli kući upoznala me je sa sestrom njenog muža, Nadom, i njegovim roditeljima. To su ljudi koji su došli u Kanadu pre 30 godina. Ovde normalno žive, potpuno su se uklopili u kanadske trendove, navikli na zime. Ne osećaju nostalgiju prema Jugi, ne prave razliku u nacionalnim pripadnostima i slave subotu. Veoma radni, vedri, smireni i prijatni ljudi. Posle pola sata razgovora stekao sam utisak kao da su mi rodbina i da su me skroz prihvatili, kao svoga. A do pre dva dana nisu znali da ja postojim, a ni ja da oni postoje. Rekli su da ako dođem u Kanadu mogu da ostanem kod njih, da imaju slobodnu sobu, pošto su im sinovi u Australiji i Americi. Taj deo rodbine mi je sa bakine strane, koja je rođena kao adventista, ali je napustila njihove običaje.
Rekao bih par reči o adventističkoj crkvi i običajima. Srpska pravoslavna crkva ih, kao i sve crkve proizišle iz hrišćanstva, smatra sektom. Po meni je dosta neprikladno i nepravedno svrstavati njih u istu grupaciju sa npr. satanistima. Jedina razlika u odnosu na pravoslavlje je što slave subotu kao sveti dan, ne jedu meso i imaju svoje skupštine. Na skupštinama raspravljaju o lekcijama iz Svetog pisma (istog onog koje stoji na našim policama za knjige i skuplja prašinu), koje su imali zadatak da pripreme za tu subotu. Veoma su predusretljivi. Proveo sam dosta vremena u njihovom društvu, kad je počeo rat, 1991. godine smo živeli kod bakine sestre u Mačvi 3 meseca. Ja taj period života pamtim kao veoma lep (sreća pa nisam bio svestan rata). Ni jednog trenutka, ni jednom rečenicom nisu pokušali da meni ili mojoj porodici nametnu svoje običaje. Samo su širili veru, u svom najprijatnijem obliku.
Zaključak je da su religije možda različite, ali je vera zasigurno ista, hrišćanska!


Dan -7, 23. Nov. 2008.
Oko 14h krenuli smo put tog velikog tornja koji je ovdašnja glavna atrakcija. Obišan TV toranj, sa liftom brzine 22km/h, kapsulom na vrhu, staklenim podom i antenom na vrhu. Napravljen za emitovanje signala, kojeg su ranije ometali okolni soliteri. Bio je do skora najviši na svetu (545m), ali u Dubaiju prave 300m viši. Dosadno. Pogled i osećaj gore je ipak lep. Cela oblast se vidi. Kao Atina sa Akropolja (tu dalja sličnost prestaje prim. aut.).
Šetnja po High parku uveče. Šuma u centru grada. Nije loše. Mrkli mrak, ali i pored toga bilo je dosta ljudi, uglavnom sa kučićima, za koje postoji obeležena zona gde mogu biti bez povodca.


Video -7.1: Obilazak CN Tower-a


Slika -7.1: Prilaz centru grada sa DVP highway-a, koji počinje nedaleko od Markhama, u Richmond Hill-u


Slika -7.2: Nije kriv... Al da jeste bio mnogo popularniji

Slika -7.3: Kako čovek da ih ne slika kad ih vidi... I to na samo stotinak metara od CN Tower-a

Slika -7.4: Pogled od gore na Toronto island

Slika -7.5: Zanimljiv osećaj, oko 300 metara visine

Slika -7.6: Zalazak sunca na jezeru Ontario

Slika -7.7: Glavni glumac

Slika -7.8: Pogled na istočni deo grada

Slika -7.9: Severozapad

Slika -7.10: Kućice preko puta High parka, ulica Blur, arhitektura opet skroz drukčija. Nekoliko kilometara uz put sve kuće su od tamno crvene cigle

Dan -8, 22. Nov. 2008.
Subota (danas) je bila isplanirana za posetu CN Tower-u, a nedelja za Unionville, šoping cipela i trening. Zbog kasnog ustajanja, komunikacionih radova i poslova oko pripreme obroka, usvojen je jednoglasno predlog da se za današnji dan proglasi nedelja, a za sutrašnji, naravno, subota.
Unionville je opština (gradić) na par kilometara od Markhama, sa karakterističnom, kako ovde kažu, starinskom arhitekturom. Trebalo bi da prikazuje stari kanadski način života, ranije običaje, tradicije. Stoga je potpuno okrenut turizmu. Promena u odnosu na kondominijume, autoputeve, tržne centre jeste dosta velika. Još jedna drukčija Kanada.
Po obilasku Highway 7, 5000 mola, napravili smo predah u prodavnici japanskih stolica za masažu. Model Sogno (http://www.accuciser.com/products/inada/sogno.htm) je trenutno vrhunac tehnologije. Masira istovremeno svaki deo tela. Osećaj je fenomenalan. Sa starom, ljudsko-manualnom masažom je to prosto nemoguće postići čak i ako se upotrebi više od tri jedinke koje vrše masažu, zato što subjekat leži na leđima. Cena je prava sitnica, 7000 kanadskih dolara, sa porezom. Vredi. Pa makar i dojadila posle mesec dana.
Uveče smo sa Andrejom dogovorili bazen i kineski poker, ali je situacija nalošila izlazak u grad. Krenuli smo do obliznjih klubova. U Navi je puštao muziku DJ Toni Monico, kojeg svakodnevno slušamo na radiju u kolima. Lepa atmosfera, muzika previše hip-hop, al dobro. Fino smo se zabavljali.

Slika -8.1: Kanadski sladoled

Slika -8.2: Jedna od uličica u Unionville

Slika -8.3: Koliko dugo bio ovaj šlauf preživeo u prosečnom srpsko parkiću

Slika -8.4: Njima nije hladno


Slika -8.5: Zimska idila

Slika -8.6: Kućice sa glavne ulice u Unionville

Slika -8.7: Duži odmor od 10 sekundi se ne preporučuje zbog slepljivanja


Slika -8.8: Crkvica u glavnoj ulici (ili je bar tako izgledala)


Slika -8.9: A kad smo ušli u "crkvicu" ustanovili smo da smo na rasprodaji pred zatvaranje. Stvari često nisu onakve kakvim nam se pojme. Zbog toga ih uvek treba sagledati sa svih strana

Slika -8.10: Pored svakodnevnih potrepština u molu na Highway-u 7 moguće je kupiti i ovako nešto

Slika -8.11: Aca se premišlja

Slika -8.12: Previše drveta u unutrašnjosti...



Slika -8.13: Idealan novogodišnji poklon za dragu osobu / devojku


Slika -8.14: Into the night...
Dan 13, 21. Nov. 2008.
Oko 21h smo krenuli kod Acinog druga, Nemca Larsa, na oproštajnu žurku. Vraća se nazad u Nemačku pošto je AMD prodao ondašnje fabrike. Tu smo upoznali još dva Srbina, Igora, koji radi sa Acom i njegovog druga Nikolu. Tipična srpska gastarbajterska omladina. Pobegli oko 2000. godine, zato da ne bi služili vojsku (iako su tad imali 14 godina). Žele da se vrate, ne sviđa im se ovde, pljuju Kanadu, kažu u Srbiji nemaš ništa, a imaš sve, a ovde obratno. Meni nije jasno zašto Srbi ovde kukaju. Svi su nezadovoljni. Onda, posle tog kukanja, pita druga sta misli o tome da idu na Jamajku na leto?! Kažu, da oni skoro svake godine rade neki bezveze posao mesec dana za kartu do Srbije i džeparac. Skroz su kontradiktorni. Kasnije sam upoznao jednog pravog Kanađanina, Walter Johnson. Profesionalni vojnik u penziji, kapetan, koji je vozio novinarski helihopter i koliko sam ga razumeo predavao psihologiju na nekom univerzitetu. Prosto je zadovoljstvo razgovarati sa čovekom. Svaka reč je na mestu, prijatan, odmeren. Da bi onda ovaj drugi Srbin, pošto se odvalio od alkohola, počeo da mu dosađuje o tome kako su oni nas zeznuli u II Sv. ratu, kako su nas posmatrali kao divljake. Koliko strpljenje je čovek pokazao. Smireno mu je odgovarao na sva njegova glupa pitanja. Bez trunke nervoze. Kapetan mu lepo govori da mu nije bitno da li je on Srbin, Hrvat ili Makedonac, već da mu je bitno kakav je čovek. Al džaba. Dosta je upućen u situaciju u svetu inače, bio je u Jugoslaviji. Nadam se da ću ga još videti i razgovarati sa njim.
Posle toga smo išli u klub Madison. Ogromno je mesto, dolaze uglavnomm studenti. Na tri mesta ima živa muzika i dosta je popunjeno, ali ne preterano. Prijatna atmosfera.

Dan 12, 20. Nov. 2008.
Poseta Toronto Science Center-u. Oko 11h sam krenuo sa Andrejom do Ace na posao da pokupimo kola. Snežni pokrivač je debeo nekih par centimetara, dok su putevi skroz bez snega. Čak nisu ni mokri mnogo. Parking je jedna od stvari koje su dosta skupe u Kanadi, 8$ smo platili da bi nas pustili da parkiramo do samog centra na parkingu koji je popunjen petinu svog kapaciteta. Uđosmo unutra. Postoji nekoliko nivoa, tematskih celina: Svemir, nauka, inovacije (izumi) i biljni svet. Toliko smo uspeli da obiđemo. Sve je zamišljeno kao jedna velika izložba čije eksponate posetioci mogu da isprobaju, uključe, isključe, igraju se sa njima. Uglavnom su u pitanju dečije igračkice. U 14:30 je počela prezentacija u planetarijumu. Mi smo polegali dole, plafon prostorije je bio u obliku polulopte na koju je 3D projektorom oslikano nebo. Neka žena je pričala o galaksijama, planetama, itd. Odličan osećaj. Kao da sam sedeo ispod vedrog neba, negde na selu. Andrej je, bome, i lepo odspavao. Zatim se u jednom delu nalazi izložba o Marsu. Moguće je osetiti gravitaciju tamo (barem oni tako kažu). Konopcima i oprugama sam bio pričvršćen i ja sam kao skakutao. Ništa posebno. Kaže momak koji radi tamo da je gravitacija tri puta manja. Nešto sam počeo da ga ispitujem, i kad smo došli do toga da me pita šta znači da je zemljino ubrzanje 9.81m/s2 odustao sam! Pored planetarijuma, svidela mi se i simulacija prašume. U jednom delu su napravili pravu brazilsku džunglu. Vazduh je bio toliko vlažan da čim sam ušao imao sam osećaj da sam se trenutno oznojio. Kako ljudi žive tamo, pojma nemam.
Uveče je Aca pravio lazanje. Mmmmm! Svaka mu čast! Čovek ima odličan posao, stan, kola, zna da kuva (skroz samostalan). Stvarno odlična prilika za ženidbu.


Video 12.1: Kraljevi džungle


Video 12.2: Plazma kugla

Slika 12.1: Pseudo džungla

Slika 12.2: Najvredniji eksponat, stena sa Marsa, koja je pala kao meteorit na Zemlju. To je ustanovljeno na osnovu strukture koja podseća na magmatske stene sa Marsa

Slika 12.3: Mars stena izbliza

Slika 12.4: Mars gravitacija - bedna simulacija

Slika 12.5: Pa u liku vanzemaljca poznah Iliju Bosanca, vanzemaljac pravi je muškarac...

Slika 12.6: Sanduk nalik na one u kojima su prevoženi robovi iz Afrike u USA. Unutra je moguće ući i slušati priču o tome.

Slika 12.7: Acina linuzina uvek na visini zadatka


Dan 11, 19. Nov. 2008.
Oko 13:30 pošao sam sa Acom u Mandarin, kineski restoran sa švedskim stolom. Inače sam protivnik tih stolova zbog nemanja dovoljno samokontrole i mesanja onoga što baš i ne ide zajedno, al sam računao da će biti dobro, zato što ću probati dosta novih jela. Ulazimo unutra. Na ulazu 3 kineske hostese, jedna starija i dve mlađe. Sprovode nas do našeg stola. Sve je lepo. Svetlo. Poručujemo piće i krečemo u pohod. I onda... Jela kakvih oči ne videše. Uzbuna! Treba sve probati, treba biti taktičan. Ne moše se sve pojesti!!! AAaa... Pohlepa. Sva sreća da sam to prošao na nekoliko prethodnih švedskih stolova, pa sam sad mirno mogao da tovarim stvari u tanjir i isprobavam. Meso u slatkom sosu od nečega. Pekinška piletina (opet slatka). Breskve u pavlaci. Mmmmmmhh! Bljak! Rezanci koji liče na lignje. Dok čovek isproba sve izgubi apetit. Aca je uzeo samo pečenu piletinu, pire i salate. Iskusno. Ovo ostalo ne vredi ni isprobavati. Probao sam krabe, malo teže se skida ljuska, ukus je fin. Ništa posebno. Kolači i voće su bili u redu. Šta sam jeo? Pojma nemam?! Kolačić sudbine mi je rekao: Osmeh otvara sva vrata!
Kasnije sam otišao u šetnju po okolini. Oko zgrade opštine se nalazi jezerce sa nekim tičurinama koje seru govna kao ćevape. Puna trava govana. Al, mogu reći, da je ovo prvi put da sam uživao u nekom kanadskom predelu (ne u govnima, nego u okolnom pejzažu). Stvarno je lepo to sve skupa napravljeno. Pored odma, je i Markham pozorište i srednja škola. Zatim, spomenik nekim Holanđanima kožostrugačima koji su se tu doselili pre 250 godina. Konačno nešto od istorije za kojom sam tragao ovde. I ono što me je najviše začudilo - nema ni jednog jedinog grafita na zidu. Ima toliko savršenih mesta, a nigde ni jednog slova.

Slika 11.1: Sve izgleda savršeno...

Slika 11.2: Cheese cake bez šećera za desert


Slika 11.3: Ljubazna hostesa na ulazu

Slika 11.4: Kanadske guske jatiserke

Slika 11.5: Civic center, opština, sa okolnim jezercetom za guske i klizanje

Slika 11.6: Konačno nekih lepota...

Slika 11.7: Jesenja idila dok sneg lagano pada

Slika 11.8: A preko puta - Hilton hotel

Slika 11.9: Dobrodošli u Markham

Slika 11.10: Civic centre

Slika 11.11: Nema samo Sarajevo večni olimpijski plamen koji se ne gasi

Slika 11.12: Kontura-spomen crkvica

Slika 11.13: Teatar

Slika 11.14: Srednja škola Markham

Slika 11.15: Tičutine! Trava je prepuna ogromnih govana

Slika 11.16: Po ledu već sada može da se hoda (ali samo na sopstvenu odgovornost)

Dan 10, 18. Nov. 2008.
Jutros kad sam menjao pare u susednoj menjačnici, pričao sam malo sa ženom koja radi tamo. Kaže da je iz Iraka. Upitao sam je za znamenitosti Toronta, šta ne treba propustiti. Ona je rekla da stvarno ne zna, da se doselila u Toronto samo pre 22-e godine, i da je uglavnom sa svojom porodicom! 22-e godine! Ehej! Za toliko ona nije uspela (ili stigla) da pronađe mesta koja voli, koja su joj zanimljiva ovde. Ili jednostavno nije imala potrebu za time. Zaključio sam da je sredina ovde sastavljena od ogromnog broja mikro sredina, u kojima se vode potpuno različiti životi. Bukvalno mikrosredina na nivou porodice. To je naravno zbog toga što večina stanovništva i potiče iz raznih sredina i delova planete. I mi smo ovde, sada samo jedna od milion različitih slika Kanade. Ništa nije generalno.
Nisam stigao da proverim da li su popravili bazen i džakuzi... Sutra ću.

Dan 9, 17. Nov. 2008.
Oko 15h krenuo napolje, put obližnjih tržnih centara. Prva novost je bila da liftovi ne rade i da im je žao zbog neprijatnosti. Dobro. Mogu da siđem 12 spratova (Aca je na 15-om, ali, kao što rekoh 4, 13 i 14 se ne koriste zbog Kineza). Uveče teretana, bazen, međutim, temperatura u bazenu je bila ledena. Dobro. Bar mi je ostao džakuzi. Kad oćeš, hladno i tu. Užas! Misao o problemu: "Šta se dešava? Ovo je baš bezveze". Dalje misli o problemu: "Poređenje - Beovoz kasni 45min, Beovoz izostaje, cena benzina skočila na 106 dinara, Božidar Đelić najavljuje ulazak na belu Šengen listu 2010, u Pančevu se sinoć opet oglasile sirene..." Zaključak: "Pa, ovaj džakuzi i nije toliko hladan".

Dan 8, 16. Nov. 2008.
Danas je pao prvi sneg. Čim smo ustali počeli smo da se pripremamo za grudvanje i pravljenje Deda Mraza. Nažalost (ili na sreću), padao je samo pola sata i prestao. Oko 14h krenuli smo sever, 50ak kilometara, do jezera. Već posle 20km puta sve oko puta se belelo. Mogu samo da zamislim kako je 200, 300 kilometara severnije. Ipak, i pored snežnog pokrivača, mogao sam po prvi put od kako sam stigao u Kanadu da vidim plavo nebo, bez oblaka. Tek kad nam neko ukine neku lepu stvar mi primetimo da je postojala... Čudno je to. Na jezeru smo bili manje od pola sata i smrzli smo se. Tek je 16. novembar. Ne želim ni da zamišljam kako će biti kasnije. To mesto se zove Jackson Point, i inače je leti dosta puno. Ljudi tu dolaze na kupanje i roštiljanje.


Slika 8.1: Put do jezera i plavo nebo

Slika 8.2: U Kanadi postoje i kuće, manja, obična naselja

Slika 8.3: Jezero Simcoe, 50 km severno od Markham-a

Slika 8.4: Jezero Simcoe 2
Slika 8.5: Patkice na talasima

Slika 8.6: Galebovi

Dan 7, 15. Nov. 2008.
Put na Nijagarine vodopade je počeo kasnije od planiranog zbog obaveza oko ustajanja i doručka. Krenuli smo oko 14:15. Od Markhama ima da se vozi oko 180 kilometara i to uglavnom autoputom (oko 100 km/h je prosečna brzina kojom se svi kreću). Pojam o udaljenosti je ovde mnooogo drukčiji. Litar goriva je 90 centi! Kiša pada ceo dan, oslabi neko vreme, pa ponovo dosadno pojača. Uhvatili smo taman poslednje zrake svetlosti, o čemu svedoče priložene slike (snimljene poznato čime, uzeti u obzir da su slike kompresovane). Grad oko vodopada je u potpunosti okrenut turizmu, koji mu oni omogućuju. Nazad sam ja vozio. Trebalo mi je malo vremena da se naviknem na automatik, al ubrzo sam osetio sve prednosti pomenutog. Posebno gradska vožnja mi se čini mnogo udobnija, al sam se i pored toga stalno hvatao za menjač. Putevi su obeleženi savršeno. Svako skretanje, odvajanje unapred najavljeno, za svaku traku prikazano kuda vodi. Pored puta se nalazi oko pola metra širok sloj hrapavog betona. Kada se kolima skrene na njega kola počnu da se tresu i da nastaje prodoran zvuk koji će probuditi svakog pospanog vozača. To je samo jedna od gomile sitnih praktičnih stvari koji su ljudi ovde smislili. Svaki put kad vidim tako nešto oduševim se. Kao na primer ogromna mermerna kanta za papirno smeće, koja se nalazi na sred sobe sa poštanskim sandučićima u kondominijumu. Ili kontra tegovi na spravi za zgibove ili propadanje, u teretani, i koji zamenjuju čoveka koji drži kolena osobi koja vežba. Ili pitanje prodavca na blagajni Chapters-a (ogromna prodavnica knjiga i časopisa) da li sam pronašao sve što sam tražio. Ili natpisi na displeju iznad auto puteva koji govore gde su trenutno gužve na putu ili da treba usporiti zbog magle.

Slika 7.1: Kanadski vodopadi

Slika 7.2: Kanadski vodopadi sa starom zgradom elektrane

Slika 7.3: Kanadski vodopadi (desno) i američki (levo)

Slika 7.4: Kanadski vodopadi (opet)

Slika 7.5: Dugin most koji spaja američko i kanadsko tlo

Slika 7.6: Kiša je padala...


Slika 7.7: Kažu da je jedan čovek preživeo pad odavde!?

Slika 7.8: Noć se spustila u duginim bojama


Slika 7.9: Kanadski kućni ljubimac

Dan 6, 14. Nov. 2008.
Dan je počeo upoznavanjem i testiranjem Sony DSC-H10.


Slika 6.1: Slikano sa terase, podešeno na slikanje pejzaža, bez zuma


Slika 6.2: Detalj sa slike 6.1 zumiran 10x


Slika 6.3: Put pored zgrade, pejzaž, bez zuma


Slika 6.4: Detalj sa slike 6.3 zumiran 10x


Slika 6.5: Pejzaž, 10x zum uz namerno učestano tresenje kamere

Slika 6.6: Hol kondominijuma sa ropmantičnim, veštačkim kaminom

Slika 6.7: Sve se snima, sve se posmatra, a obezbeđenje otišlo na pauzu

Slika 6.8: Prostorija sa ormarićima za poštu i mermernim sandukom za "junk mail"

Danas sam imao čast da izbliza vidim rad i način funkcionisanja same srži moćnog AMD-a. Govorio bih mnogo više o tome, ali večina informacija je poverljiva, a pravila se ovde moraju poštovati (Si vivitas Rome Romano vivito more, si vivitas alibi vivito sicut ubi). Uglavnom, svaki od zaposlenih (bilo šef ili junior inženjer) ima na raspolaganju kartonski box istih dimenzija. Nema isticanja, živela ravnopravnost! Druga dobra stvar je da im zdravstveno osiguranje plaća masažu jednom mesečno (zaostale masaže se mogu iskoristiti u narednim mesecima). To je i razumljivo, ako se uzme u obzir kako provode radno vreme.
Uveče smo išli u jedan od najekskluzivnijih lokala ovde. Noćni zivot je odista na zavidnom nivou. Ljudi znaju da rade, ali znaju i da se provode, u svakom pogledu. Veoma zanimljivo iskustvo, sa širokim spektrom ljudskih pojava i situacija. Ići ćemo opet.

Slika 6.9: AMD teretana

Slika 6.10: AMD teretana 2

Slika 6.11: AMD toalet, izgleda skoro kao običan, zar ne Nikola (samo to su mi dali da slikam)?

Dan 5, 13. Nov. 2008.
Ovaj dan treba da bude obeležen, ako ne crvenim slovima, onda bar podebljanim. Postao sam Vlasnik Sony Cyber-shot DSC-H10 digitalne kamere! Prve slike i utisci će biti objavljene čim se napuni baterija. Do tada: http://www.futureshop.ca/catalog/proddetail.asp?logon=&langid=EN&sku_id=0665000FS10100730&catid=11719.
Kako se peti dan mog boravka ovde navršio nakupio sam poprilično utisaka o ovdašnjem načinu života. Nešto već i rekoh, pa ću možda ponoviti, al imam potrebu da ih sumiram. Uspostaviće se i paralela sa srpskim, sama od sebe ili naglašena. Generalno, život je dosta lagodan i neopterećujuć. Gomila gluposti na koje smo navikli u Srbiji ovde ne postoji. Ljudi ovde ne gledaju dnevnik u pola 8, ne znaju da nabroje kompletan saziv vlade, ne znaju čak ni ko im je ministar policije!? Ljudi ovde ne čekaju u redovima. Vađenje potvrde u opštini za moju garanciju je trajalo 3 minuta i bila je potrebna samo napisana garancija, da bi žena imala šta da ispečatira. Produženje registracije kola se obavlja tako što vlasnik ode do aparata koji se nalazi u skoro svakom tržnom centru, upiše registraciju, ubaci Visa karticu, i sa druge strane mu izađe nalepnica, koju nalepi na kola. Samu registraciju obavlja agent od koga se kupe kola. Po davanju novca dobije se ključ i to je to. Dokumenti i zdravstveno osiguranje se vade za par minuta. Kompletno plaćanje računa je on-line. Većinu je moguće podesiti da se plaća automatski, tako što skida sa računa traženu sumu svakomesečno. Visa je svemoguća ovdi.
Ono što mene mnogo raduje je odsustvo cigareta. Nema pušenja u kafićima, diskotekama, o drugim javnim mestima i da ne govorim. Posla u Kanadi ima, ali ne raste na drveću. Potrebno je imati diplomu za pronalaženje pomenutog, to je definitivno. Početna inženjerska plata je od 40 do 50 hiljada dolara godišnje, bruto, i sa tim parama se može lepo živeti (po rečima par ljudi ovde). Stanovi su mnogo skupi. Stan od 50ak kvadrata, recimo u susednoj zgradi, košta 220 hiljada dolara (oko 150 hiljada eura). Kamate u banci su veoma niske, na korišteni račun oko 2%, a oročeno oko 3% godišnje. Cene u prodavnicama su varirajuće i važi pravilo koliko para toliko muzike, za apsolutno svaki artikal. Na primer, čokolade od 100g su 3$, kilo banana 0.8$, ok farmerke sam uspeo danas da nađem za 10 dolara (naravno da postoje i mnogo skuplje), običan paradajz dolar, a organski 1.7$, kilo govedine 10$. Cena pretplate za mobilni je takva da se istimože koristiti bez razmišljanja.
Čini se da sve lepo funkcioniše, sve ima smisla zašto je takvo, gomila stvari je tako praktično rešena. Ceh za to se plaća poštovanjem pravila koje sam sistem nalaže. Pravila su da ako na stanici metroa piše da treba ubaciti 2.75$, ti ih toliko i ubaciš, iako to niko ne proverava. Pravila su da ako postoji naplata parkiranja i niko ne proverava parking da parking ipak platiš. Da stvar koju kupiš i možeš da vratiš posle mesec dana, zato što ti se recimo ne sviđa, da bi dobio novac natrag, ipak ne vratiš... Ima smisla uklopiti se u sistem, ali ne treba preterivati, kao neki ovde. Takve i slične stvari u Srbiji, nažalost neće još dugo da profunkcionišu.
Naravno da postoji i druga strana svega toga. Danas sam prolazio oko jednog velikog marketa, i kod zadnjih vrata, u travi, ležalo je bukvalno nekoliko hiljada opušaka zaostalih od puš pauza njihovih zaposlenih. Pre neki dan, dok sam sa Andrejom obilazio centar, na zemlji je ležao čovek oko koga su svi prolazili. Pitao sam Andreja da vidimo šta mu je, on kaže da mu je dobro, jer na tom mestu iz zemlje izbija topao vazduh od ventilacije iz susedne zgrade. Recesija se itekako oseća, ljudi pričaju o otpuštanjima, nisu sigurni u stabilnost njihovog posla. Rus-Jevrej mi reče na verovatno i nije pogodan trenutak za doseljavanje u Kanadu, da treba malo sačekati.
Napominjem da ovo nije kompletna slika. Ne mora biti da je tako u svakom delu Kanade. Ovako je u samo jednom njenom delu, Markham-u, predgrađu Toronta.

Dan 4, 12. Nov. 2008.
Buđenje rano! Sakupljanje informacija vezanih za digitalne aparate. Ako jos koji mesec nastavim da kupujem pomenuti mislim da ću da se pretvorim u Glatkog i njegovu, deceniju dugu, kupovinu kompjutera (ako je analogija potpuna, znam barem da ću ga kupiti). U početku mi je prijalo, sad više ni sam ne znam šta želim da kupim i da li želim. Uglavnom, Zeka mi je dao neke veoma bitne informacije vezane za kvalitet i osobine pomenutih, pa će mi potraga biti znatno lakša. Skoro prevagnuo prema Sony Cybershot DSCWH10B, zbog Carl Zeiss optike koju Sony stavlja u sve svoje modele, ali sam kasnije procitao na netu da oni u stvari samo plaćaju C.Z. za njihovu marku na svojoj kutiju. Našao sam pomenuti u obližnjem Futureshop-u, ali je nekako krut, a i cena (270 eura sa adapterom i karticom od 4GB) mu izgleda nije ništa povoljnija no u Srbiji. Koliko li je?
Pošto iovako ne radim ništa društveno korisno, onda sam rekao da ću barem da spremim večeru. Kuvani krumpir sa kajmakom iz Vrnjačke banje i prženi losos, koji je, na kraju, ipak odlično ispao.
Uveče smo gledali Hadersfild. Aca kaže da se ježi od bede i te atmosfere filma, postaje mu strana. Ovde toga nema, a čovek se na dobro brzo navikne. Ja mislim da je to sasvim normalna reakcija, čak šta više, odlična! Neke stvari iz prošlosti možda i valja zaboraviti. Tako barem kažu.


Slika 4.1: Mmmmmmmhh...


Dan 3, 11. Nov. 2008.
Danas je Dan sećanja, Kanadski nacionalni praznik. Većina kompanija ne radi, dok neke poput AMD-a ipak rade. Po obavljanju redovne rutine bazen-džakuzi, oko 14h, Acin prijatelj Andrej (on ga zove čika Andrej), rodom iz Sarajeva me je poveo u obilazak Toronta. Ovaj Markham u stvari i nije Toronto i udaljen je nekih 30ak kilometara od Downtown-a, kako oni zovu centar grada (tu je marina i CN Tower). Aca živi u takozvanom kondominijumu. To je kompleks stanova sa svim pratećim stvarima (obezbećenje, parking garaža, bazen,sauna, teretana, prostorije za okupljanje...). U poslednjih par godina kažu ljudi da niču kao pečurke posle kiše. Loša stvar je da su svi isti, barem spolja, sa zelenim staklima, visoki oko 15 spratova, ako ne računamo preskočene kineske spratove. Rekao bih par reči o mom vodiču. Ljubazan. Mnogo zanimljiv lik, dobroćudan do srži, ima 37 godina i doselio se u Kanadu 1993. godine. Radi u banci kao SQL developer (programer). Neoženjen, traži ženu! Pošto je bio praznik imao je slobodan dan i nije ga mrzelo da čak iz centra dolazi po mene (faca). Ulazimo u bus na stanici ispred zgrade. Nismo uzeli meni kartu, a šoferka nam kaže da to ne možemo učiniti u busu, već da moramo na stanici. On je ljubazno priupita da li može da sačeka, na šta ona potvrdno odgovori. Bus nas je čekao nekih 2 minuta. Najnormalnije! Zatim smo ušli u drugi bus, pa u metro, kojim smo stigli skoro do same obale jezera Ontario (centar). Zgrade. Banke. Većina ljudi na ilicama nosi crveni cvetić zadenut za neki deo odeće, da obeleži današnji praznik sećanja žrtava II Svetskog rata. CN Tower. Rogers Centar, gde su im arene za košarku, hokej, bejsbol (nadam se da se tako piše po Vuku) i kanadski fudbal (koji se razlikuje od američkog po dužini terena i još par pravila). Generalni utisak o gradu je prazan. Nema ništa zanimljivo. Ne može da stigne do kolena ni jednoj Evropskoj prestonici. Sve je napravljeno da bude funkcionalno, nema dušu, nema istorije, arhitekture. Sve je moderno, savremeno. Možda ima neki drugi kraj, u kome je to, ne znam, videćemo... Zatim ulazak u ogromi Eaton mol, suvlaki pita kod Džonija Grka i kući. Sa Acom sam išao u nabavku, jeo mango i nešto narandžasto gadno (slika). Oko 22:30 otišli smo u AMD teretanu koja radi 00-24. Tu sam upoznao Anatolija (T
oli ga zovu) Ruskog čifuta. Živeo je u Izraelu zadnjih 16 godina, takođe ASIC designer, kao Aca. 30ak godina, ima šenu i čerkicu. Mnogo srdačan lik, naše naravi, nagovarao me je da dođem za stalno u Toronto, da radim. Prava ruska duša. A oseća se i to jevrejsko u njemu, praktičan je, razumestvari, kulture. Kaže da je život u Rusiji dosta bolji od dolaska Putina, ali da se to ne oseća mnogo u običnom, svakodnevnom životu. Za Izrael mi je pričao da su ljudi dosta slični po temperamentu Balkancima (pretpostavljam da je mislio na Hrišćane). Situacija tamo je dosta napeta, trenutno je mirno, ali postoje stalni incidenti, poput onog muslimanskog pokušaja da sagrade džamiju odma do crkve u Nazaretu. Izrael je dosta jak za elektroniku, a i za programere. Postoji veliki broj kompanija koji se time bave, dosta njih u vojnoj industriji. Al džaba, verovatno ga on nije napustio bez razloga. Ili ga je možda zajednica poslala da obavlja misiju u Kanadi. Inače, Jevreji ovde, po rečima čika Andreja, imaju veoma jak lobi (što nije teško poverovati).


Slika 3.1: Čika Andrej i ja


Slika 3.2: Jedan od mnogobrojnih kondominijuma u centru (ovaj je plav)


Slika 3.3: Banke, zgrade...


Slika 3.4: Zgrade, banke 2...

Slika 3.5: Spustila se noć


Slika 3.6: CN Tower

Slika 3.7: Marina


Slika 3.8: Kum!


Slika 3.9: Šta li je?


Dan 2, 10. Nov. 2008.
Buđenje u 10 ujutru. Nije bilo buke sa susednog gradilista. A ne bi mi ni smetala... Aca ode na posao. Jagode za doručak. Treba isplanirati o
statak dana. Hm... Teška rabota. Prvo bazen i džakuzi, pa posle razgledanje okoline, ili obratno, težak izbor... Inace, mobilni ne mogu nikako da koristim, jer ovde ne postoje prepaid kartice, a i utičnica za struju im je drukčija, te ga ne bih mogao puniti.
Izašao napolje. Hladnoooo! U poslednji čas pronasao nešto nalik na naš Metro. Care, imaju čak i promocije. Našao farmerke za 10eura, kilo keksa sa čokoladom za 300 din, al džaba, takođe, kao u Metrou, treba i kartica. U povratku u stan sreo komšiju Kineza. Danas ima drukčijeg psa no juče. Aca kaže da veoma često menja pse. Možda je to neka moda ovde, ko će ga znati. Uvece smo išli na košarku. Ovde imaju neku šemu da plate celu sezonu i onda igraju neku ligu, imaju utakmice jednom nedeljno. Oko 10ak ih ima u timu, i onda se menjaju, tako, kad kome padne na pamet. Dosadno. Nema onog žara kao kod nas, emocija, svi mirni, staloženi, niko nije spreman da pogine na terenu. Posle smo sedeli u kafiću preko puta te sale, gledali Toronto Raptors - Boston Seltics (Toronto vodio celu tekmu, na kraju izgubio, i opet, niko nije vikao, lupao po stolu, pljuvao po metar dijagonalnom LCD televizoru sa HD-SDI 1080 slikom u punoj rezoluciji). Upoznao dva Kanađanina i jednog našeg lika. Fini su Kanađani, nisu baš mnogo komunikativni i imaju bezveze, uobičajene teme za razgovor, al to je možda samo prvi utisak. Mada, Aca kaže da je uvek tako. On je u početku samo ćutao (kao i ja), a pos
le je i on počeo da priča o tim neinteresantnim stvarima. Inače su stvarno fini i ljubazni. Kasno smo se vratili, a bazen i džakuzi radu samo do 22h ;-(

Slika 2.1: Pogled, LCD TV i moj krevet


Slika 2.2: Pogled sa terase




















Slika 2.3: Bazenče


Slika 2.4: Džakuzi za max 3 osobe


Slika 2.5: Zajednička teretana


Slika 2.6: Neke stvari se nikada neće promeniti!



Dan 1, 9. Nov. 2008
Kanada je divna zemlja. Već po samom sletanju osetio sam se kao kod kuće. To jest, verovatno kao na Margiti, zbog količine Kineza. Cak su mi i ljubazni carinici progledali kroz prste za unetu količinu alkohola, tri puta vecu od dozvoljene. Al Kapone! Po samom izlasku iz aerodroma i putu, prvi utisak je kako je sve ogromno, megalomanski... Strava... Ne mogu doduše jos da se naviknem, al to ne moze da bude loše... Ili može... Ko će ga znati. Išli smo u Ikea-u da kupimo pokrivac. Kupovina se sastoji da kupac ide po prostorijama (Showroom), zapise na spisak sta hoće, i lokaciju toga, zatim ode u ogromno skladište i nađe ga tamo. "I ne zaključa auto!" Eeeeeeee, izađe samo iz njega, meni sve stvari u gepeku, on neće da zaključa gepek!!! Eeeeeeeej!!! Sva sreća sve je bilo tu kad smo se vratili. Trebaće vremena da se naviknem na to. Vožnja po okolini, videli gde su najbolji klubovi, gde imaju kineske masaže, saznao kako se ugovaraju. Stigosmo u rezidenciju, parkin
g mesto u zgradi sa brojem 159. Prolazimo kraj teretane gde vredni ljudi vežbaju. Petnaesti sprat (4. i 13. ne postoje jer je Kinez gradio). Stan je extra (slike ce pokazati). Ima sve sto se moze zamisliti, grejanje, pogled, LCD TV, sve u kuhinji, sve, sve,1200 dolara... Kablovska televizija, 100 HD kanala, 40 dolara. Videti lice Srbina u inostranstvu kada mu donosis kajmak i vanilice, priceless! Kad smo se odmorili spustili smo se
dole u bazence. Temperatura vode savrsena. Cisto! Posle toga džakuzi, koji je odma pored. 20 minuta, umro sam, umrtvi skroz. Pa opet bazen (ne preporučujem zbog razlike u temperaturi). Sauna, nije bas bilo mnogo vruće. Kinez u steam room pored se baš razvalio. Tuš i penjanje nazad na petnaesti sprat. Ko se ne bi navikao za manje od 4 sata, da čujem!?


Dan 0, 9. Nov. 2008
Putašestvije počinju na Nidžinom aerodromu. Prvo je posada kasnila, onda su rekli da je magla u Beču. Kasnili pola sata u polasku, al stigao sam na vreme da uhvatim vezu za Toronto. Sedište do prolaza, sva sreća. Pored mene baba i deda, standardno. Inače, prosek godina u avionu je bio preko 50. JAT nije jedina nebliskoistočna kompanija koja ima muške stjuardese, ima ih i Austrian Airlines, plavi Johan. Prvi put probao ravijole sa bundevinim sosom. Nije loše. Mocarela mi se nije svidela, nekoko je ljigava.